Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Sto opijena vinom, sto opijena kisom meteora, osjecala sam se sretnom i ispunjenom u cijelosti. Lezala sam na vlaznom kamenu na plazi i promatrala to nebo. Kao da nas nista nije djelilo u tom trenutku, kao da su sve stvari napokon sjele na svoje mjesto i takve ce ostati. Bili smo sami, nebo i ja i hrpa ugaslih zvijezda koje padaju. Ono mi je pricalo svoju pricu, pricalo mi je moju pricu. Kao da sam zaronila u njega i nista drugo nisam cula, nista drugo nije bilo vazno. Ni prijateljica pored mene koja mi je nesto pricala, ni glazba koja je dolazila iz obliznjeg kafica. Stajala sam na rubu mosta koji spaja svijet vidljivoga i nevidljivoga. Nista me nije sprijecavalo da se svemu predano prepustim i dozivim vlastitu viziju.
Ali, ipak, kao da me nesto kocilo i nije mi dalo da ga prijedem. Nesto mi nije dopustalo da se prepustim caroliji u potpunosti. Zapuhao je vjetar i ja sam se ponovo nalazila na vlaznoj plazi sa prijateljicom. Pjevajuci pjesmu koja se cula iz obliznjeg kafica, gledale smo kisu meteora i pile jeftino vino.
Toliko sam joj se posvetio da mi je to postalo vec profesija. Imam srece. Zovem se Joe Montero i ubojica sam.
Dolaskom na stari drveni brod, koji mi radi drustvo na pucini prostranom samocom, pokucale su razne stvari u moju glavu. Mala slatka zelena muza kao da je doletjela i sjela na moje rame i saputala mi jos neispricane stvari. Svaku vecer kad bi sjela uz staro kormilo i uzivala u casi dobrog crnog vina doletjela bi ona i ispricala nesto novo. Pricala je o raznim stvarima u kojima sam se cesto pronalazila. Svaka prica kao da je opisivala neku moju fazu ili trenutnu emociju. Moglo bi se cak reci i da smo razvile neki odnos; ona bi pricala, a ja bi upijala i slusala. Obecala sam si da cu price prenjeti na papir uskoro...
Sad sjedim, obucena, u kadi. U jednoj ruci olovka, a u drugoj cigareta. Muza je ostala na pucini sa svojim pricama, a vjetar savjesti mi u prolazu sapuce: nikad umjetnika od tebe draga.
Sjedila je naslonjena na zid i osjecala kako se metalne stange tudeg kreveta urezuju u njena gola leda. Pusila je jednu od onih, kako kazu, najboljih cigareta, koje se oicno puse nakon seksa. Nece poricati da nije bilo seksa, ali ni da ga je bilo. Njegovo je, takoder, golo tijelo, bilo naslonjeno na njeno. Nije osjecala njegovu tjelesnu tezinu, ali je osjecala tezinu osjecaja, koje je tako rijetko i nerado pokazivao. Gledala je po tudoj sobi i shvatila je da isto toliko koliko joj je isao na zivce joj je bio drag. Svaki put kad bi sumljala na nesto kod njega, bez da mu je rekla, on joj je pokazao da bez razloga sumlja i da ima i on neke osjecaje. Bila je sretna, znala je da nece potrajati, ali sve jedno je bila sretna. Uzivala je u tom trenutku i u jednoj od onih, kako kazu, najboljih cigareta, koje se obicno puse nakon seksa!
Too rude, too boisterous, and it pricks like thorn.
Zar je nakon svih tih zajednickih grubih, njeznihm ruznih i lijepih trenutaka moralo doci do ovoga sada? Zar je nakon svega toga moralo dovesti do cudenja i straha? Nismo stranci, ni najmanje, sto vise, dobro se poznajemo i znamo u detalje. Zasto nam je onda taj normalan odnos koji imamo tako cudan? Zasto se iznenadim svaki put kad mi kazes nesto lijepo?! Zasto je sve to sad odjednom tako cudno? Prije si znao imati svoje trenutke dobrote i to je bilo normalno. Zasto nas je strah prepustiti se i jednostavno uzivati jedno u drugome? Zasto uvijek ocekujemo ono najgore? Zasto toliko zelimo biti opet povrijedeni? Zasto jednostavno ne zaboravimo sve sto je bilo, kao sto smo i rekli, i jednostavno pustimo da se stvari same desavaju. Ne mora trajati dugo, nije mi vazno, dok god je lijepo, nije mi vazno, ionako nakon svega, pamtim samo lijepe uspomene.
Sjela je na klupu i zapalila cigaretu. Istu onu koju je pusila jucer, istu onu koju je pusila dan prije toga, istu onu koju je pusila dane prije toga. Ispred nje su prolazili ljudi i zurili svak prema svome peronu. Njoj je vlak kasnio. Isto kao i jucer, isto kao i dan prije toga, isto kao i dane prije toga. Kad je napokon sjela u vlak pozeljela je otici u Nigdjezemsku. Ali ne Petrovu Nigdjezemsku. Zeljela je otici u svoju Nigdjezemsku. Smatrala je da svaki covjek ima svoju Nigdjezemsku u koju bjezi od stvarnosti. Ona je zeljela pobjeci za uvijek. Mozda jednom cak i uspije.
Zasto novi blog, a ne stari?
Rundek je jednom rekao:
U nama vrijeme se mijenja
I svi su opet spremni da se bore za san
To sve je ludost, ali kratak cas tek traje, takav njegov, napdaj.